Junaci ovih pripovedaka su prividno prilagodeni mladi ljudi, ali u njima i dalje struji žal za dobom kad je citava buducnost bila otvorena, kad je sve bilo moguce. Oni žive sa svetom, ali nisu deo tog sveta. U prici “Dok su oni leteli na Mesec” junak sedi u zabitoj krcmi sa ženom koju takode ne zanima planetarni prenos sletanja astronauta na Zemljin satelit. Ubrzo ce voditi ljubav obasjani nekim svojim mesecom, neuporedivo lepšim i znacajnijim od onoga tamo, pustog i prašnjavog

“…Kraj otvorenog prozora. Ležimo. Telefon. Vreme. Zvoni. Kiberneticka noc. Neka zvoni. Mrlje svetlosti. Noc na predmetima. U pravougaonim oknima. Žiške u pepeljari amalgamisanoj mrakom. Dve. Njene noge. Pored mene. Savijene. Ruke. Svuda. Ništa ne pitam. Tu je, otici ce. Neminovnost. Još jedna, u nizu. Ima ljudi kojima se nikada ništa ne dogada. Oni stoga ne mogu da veruju da se nekome nešto dešava. Jesam li ja dogurao dotle da ni samome sebi ne mogu verovati?…”

 

 

 

DOBAR PROVOD
Nolit, 1984

130 str.
srpski     english